Pjesnicima i slikarima

Nikola Tadić rođen je u Hrvatskoj Kostajnici, a diplomirao je i magistrirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (filozofija i komparativna književnost). Autor je brojnih pjesničkih knjiga (Steinerov prozor, Voltaireov vrt i druge zelene pjesme, Nizbrdo, Pad Segestike, Stranputice, Pjesme patetična pješaka...). Ono što je posebnost Tadićeva rukopisa svakako je povezivanje filozofskog i poetskog, unošenje filozofema u poeziju, promišljanje humaniteta. Književni kritičar Siniša Nikolić bilježi „da na neki čudan i nedokučiv način, pjesnik/filozof  Tadić uspijeva pomiriti pjesništvo i eksplicitno filozofske motive. Tadić to postiže prije svega svježom jednostavnošću izričaja, prozirnošću riječi. Ali njegova blaga narativna poezija stvara prostorno-vremenske situacije izrazito simbolički složena i egzistencijalno nabijena značenja kojima prodire iza svega vidljivog i pomislivoga u nedosegnute prostore nepoznatoga, tek naslućenog.“

Knjiga Ljeto ima podnaslov U slavu Slavinih ljeta, a riječ je o evociranju sjećanja na djelo poznatoga sisačkog slikara Slave Striegla. Striegl je jedan od vodećih hrvatskih akvarelista, a posebno se bavio temom Siska i njegove prošlosti, pa se na njegovim slikama otkrivaju keltski, rimski i bizantski slojevi grada. Striegl je izlagao još od pedesetih godina, a zanimljivo je da je 319 svojih radova darovao rodnom gradu. U Sisku danas postoji i galerija koja nosi njegovo ime, a pjesnicima su njegovi akvareli veliko nadahnuće. Tako je, osim Tadića, i Slavko Jendričko posvetio neke svoje pjesme Strieglovim slikama. U intervjuu za Vijenac (broj 474) Striegl govori kako za njega slikarstvo nije precrtavanje predmeta, nego slikanje doživljaja. Iz prirode je „u očima ponio doživljaj“, a poslije je slikao u tišini atelijera. U prirodi se boja, svjetlo i nebo mijenjaju, pa stoga nije zbog tih promjena ugođaja radio na otvorenom. U spomenutom intervjuu ističe važnost jednostavnosti i čistoće prikaza, ali i maštovitost, slikanje „srcem“.

Nije stoga slučajno da i Tadić piše o slikama koje su „naslikane bojama srca“. Striegl spominje Mondeove „crvene kuće“.  I Tadić stvara na temelju doživljaja ekspresionističke slike, pa je tako dojmljiva  slika „crvenog zlata glasa“, a odnosi se na pjesmu fazana (Pjesma fazana).  Važno je istaknuti te dijelove, jer i sam pjesnik koji poetizira Strieglova djela želi riječima  dočarati svoj doživljaj i umjetničkih djela, ali i same prirode, kao šetač i promatrač. Tadićeva knjiga jest pokušaj evokacije vedrine i ljeta, kao dionizijskoga razdoblja, sjećanje na djetinjstvo i na dane bezbrižne mladosti, kada su mladi umjetnici bili „ponosni poganski epikurejci toliko zaljubljeni sretni robovi emocija“.

Sisačka arkadija

Premda u zbirci dominiraju prisojne slike grada Siscije, pastoralni pejzaži, pindarovska atmosfera u kojoj se veliča ljepota i rasprava o poeziji i slikarstvu, ispod sveg tog sjaja zrcali se osojna strana: razočaranja, starost koja donosi ograničenja tijela, sjeta, strah od dehumanizacije i zapitanost nad besmislom banalnosti koja nas okružuje u suvremenom društvu. U tim veselim prizorima bistrih rijeka Kupe i Une, kroz sliku skakanja plivača u rijeku, povezivanju zavičaja i svijeta, sinkretizmu umjetnosti, pjesnik želi nadići zlo i nesretnu prošlost grada i sve te nedostatke današnjeg vremena. Pjesnik se javlja u liku peripatetičara koji kao pješak šeće krajolikom, promišlja o dobru i zlu. O tome ponajbolje govori pjesma Una u šumama, jer u njoj se spominje i pjesnikovo uporište: zagrebačka filozofska škola, praksisovska filozofija. No u tim pjesmama pjesnik manje govori o društvenim angažmanima, o odnosu rada i kapitala, a više se usredotočuje na „mladost djetinjstva“. Tadić u pjesmama nerijetko autopoetički promišlja svoj jezik i poeziju. U pjesmi Polemika s malim princom poetizira proces pisanja, spominje vlastite književne uzore i inspiracije, prije svega francusko modernističko pjesništvo, a svoj jezik samoironično naziva „hrvatskokostajnički banijskorakijski osobni jezik pjesništva“. 

Milan Kangrga, kojega također pjesnik spominje u jednoj od pjesama, pisao je o zavičaju, o njegovu značenju za čovjeka i njegovo formiranje, pa možda i inspiracija za pisanje o svom kraju i jest povezana s tim promišljanjem. Umjesto artističke metafizike, autor nudi ljepote pejzaža, platonovske gozbe mladosti na kojima se raspravljalo, kad se činilo da su čovjek i priroda jedno. Sisak tako postaje arkadijsko mjesto, utopija mladosti. Čest je topos šetnica kao mjesto susreta ili mjesto suočavanja sa samim sobom, mjesto za promišljanja sebe i svijeta u kojem je temelj mišljenje Protagorino kako je „čovjek mjera svih stvari“. No zanimljivo je i kako autor ne pretendira da posve razumije svijet, već se spominju nejasnoće, nespoznatljivost, „prepreke znanju“.

Pjesme u knjizi Ljeto nastale su upravo iz „emocije sjećanja“, predstavljaju rekapitaluciju životnog puta, vlastite poetike ili su pak nostalgična traganja „za licem krajolika / kojeg više nema“. Pjesnik svjesno želi estetizirati i ne dopustiti da takva sjećanja budu uništena ili prelivena crnom žuči melankolije ili razočaranja. Budući da su pjesme, kao što je već spomenuto, nadahnute Strieglovim slikama, one su i svojevrsni ekfrazisi, jer tumače ta djela, riječima se dočaravaju boje, svjetlost, pejzaži Segestike Siscije. U pjesmi Pod jasenom nalazimo i prekogroban motiv – otkopava se nekropola i time se povezuje svijet živih i mrtvih, spajaju se davna prošlost u obliku otvorenih grobova i sadašnjost koju metaforički predstavljaju djevojke i mladići, „vladari svijeta ljeta“.

U pjesmi Pad Segestike kroz evokaciju povijesnih činjenica još iz rimskog vremena govori se o tome kako su se na tom tlu uvijek događali ratovi, nasilja, i tada su bivale  „razorene zelene kuće sna“. U spomenutoj pjesmi jasno se povezuje prošlo i sadašnje, a premda nema jasnih opisa Domovinskog rata, dade se naslutiti kroz simbole da na implicitan način pjesnik govori i o devedesetima, kada se u tom gradu događao težak ratni sukob. Zanimljivo je da se u pjesmama ponekad spominje devedesetpeta, i to prije svega kroz lirske slike, kroz boje i mirise i razgovore o „čudima ljubavi“. Nedavni rat rijetko se spominje (izdvajam pjesmu Slavo Striegl u Hrvatskoj Kostajnici u kojoj se izmjenjuju slike rušenja crkava u Hrvatskoj Kostajnici, sa slikama iz pjesnikove mladosti s motivima iz antičkog vremena u kojima se veliča snaga umjetnosti). Ratu se suprotstavlja Umjetnost. Uostalom, u pjesmi Slavina sjeta i govori se o tome jer upravo te devedeset pete godine Striegl je stvarao kolaže: „Oštrice škara režu izmaštan kolaž / Najokrutnijem ljepilu mraka / Usprkos / Ljepotu stvara“.

Strieglove šetnje Siskom

Lijepe su i pjesme u kojima pjesnik opjevava i slikara kao šetača gradom, sjetnog, ali opijenom kolovoškom svjetlošću... Uostalom, i sam je Striegl istaknuo da najviše voli ljeta. Zanimljivo je da autor peripatetičare naziva „crnim“ i suprotstavlja ih zelenom jeziku gavrana i žutim poljima. Čini se da i prizori jesu ponekad isključivo vezani uz pejzaž kako bi se sačuvao trenutak, te da su pokušaj bijega od prošlosti, od crnine misli čovjekove. U dojmljivoj pjesmi Sisak čovjek se i ne spominje: samo zeleno more, hrastove šume i drijemanje debelih golubova.  Sječa stabala koja su živa bića („otkinuta srca stabala“), labudovi su „zaljubljeni“, oči krava su „proročanski lijepe“, riječni je galeb „nasmijan“. Nikola Tadić ne želi isključivo antropocentrički svijet, već s pažnjom i nježnošću govori o svijetu životinja i bilja. U jednoj od ponajboljih pjesama Uništena staništa sova govori o „plaču mršavih mirišljavih mladih čempresa“, govori o ženi koja je „mrziteljica drveća i ptica istrebiteljica“, jer uništava krajolik. Uostalom, i Slavo Striegl bio je i animalist. Odrastao je, kako piše u njegovoj biografiji, uz očevu mesnicu, u dvorištu punom životinja. Teme njegovih prvih crteža bile su upravo životinje koje je neobično volio. Treba napomenuti kako je stilistički Tadićev rukopis izrazito metaforičan, slikovit, sinestetičan, a ton uznosit i antički himničan, arhaičan. Nadahnut antičkom poezijom i filozofijom. Ali i poezijom slikarstva Slave Striegla, koji jest, kao i Steiner, Janeš, njegov pravi duhovni prijatelj, sudionik dijaloga o ljepoti koji traje unedogled. Ili barem do kraja jednog ljeta. U pjesmi Rastanak  sa Slavom Strieglom nalazimo bolan opis doživljaja smrti bliskoga prijatelja, ali ujedno je to i mjesto na kojem pjesnik promišlja o vlastitom životu, prisjeća se „zvjezdanih dana“  rada s mladima u sisačkoj gimnaziji, ali i ratova i razaranja, krhkosti slikareve, ali i njegove snage koja inspirira ljude njegova grada.

Tadić uspijeva nadići pjevanje o vlastitoj mladosti, univerzalizira iskustvo ljepote i užasa, kroz priču o jednom gradu govori o padu Čovjeka i o nestajanju Svijeta. No slike prirode, još nepomućene, te slikarska platna koja učine vječnim trenutak iz života grada, pobjeda su Umjetnosti nad svagdanom, nad crnilom i melankolijom. Uostalom u pjesmi Naš posjed je nada pjesnik eksplicitno ističe: „Jedini naš sigurni posjed je nada / Svjetlozelena svijeta djetinjstva / Ljubav igra snovi sjećanja mašta poezija“. Nije slučajno da se često spominju i druidi, keltsko, mitska dimenzija, jer to i jest pokušaj da se sačuva „zlatno doba“ u kojem još nema tragova bremenite povijesti. Uz Striegla, Tadić opjevava i djela kipara Želimira Janeša i slikarice Slave Raškaj. U pjesmi Prijatelji pjesnik naglašava i kako Siščani „ne zanemaruju slavne velike starce“. Misli pritom na Janeša, Striegla, Kožarića, Antolčića. I upravo ova knjiga jest posveta i pjesnicima i slikarima, onima koji „vječno se igraju / Muzama pjevaju“. I koji daju smisao ljudskoj egzistenciji, u svijetu u kojem polako iščezavaju uvjeti za čovjeka dostojan život.